2. Tema: Koliko sam inkluzivan/inkluzivna? Inkluzivno obrazovanje i socio-emocionalno učenje
„Inkluzivno obrazovanje odnosi se na to kako razvijamo i ‘dizajniramo’ naše škole, učionice, programe i aktivnosti na način da svi učenici i sve učenice uče i sudjeluju zajedno. Radi se o osiguravanju pristupa kvalitetnom obrazovanju za sve učenice i učenike ispunjavanjem njihovih raznolikih potreba na način koji je odgovarajući, prihvaćajući, pun poštovanja i podrške. Učenici i učenice zajednički sudjeluju u obrazovnom procesu, u zajedničkom prostoru za učenje, imajući pritom podršku za smanjenje i uklanjanje prepreka koje mogu dovesti do njihova isključivanja (Inclusive Education Canada, 2022).”
„Socio-emocionalno učenje (SEU) proces je kroz koji svi mladi i odrasli stječu i primjenjuju znanja, vještine i stavove za razvoj zdravih identiteta, upravljanje emocijama i postizanje osobnih i kolektivnih ciljeva; kroz koji osjećaju te pokazuju empatiju prema drugima, uspostavljaju i održavaju odnose podrške i donose odgovorne i brižne odluke. SEU unapređuje obrazovnu jednakost i izvrsnost uspostavljanjem okružja za učenje i za iskustva koja karakteriziraju odnosi povjerenja i suradnje, smislen kurikulum koji slijedi jasna načela te stalna evaluaciju. SEU može pomoći u rješavanju različitih oblika nejednakost i osnaživanju mladih i odraslih za zajedničko stvaranje uspješnih škola te doprinos sigurnim, zdravim i pravednim zajednicama (CASEL, 2020).”
Emocionalno obrazovanje i inkluzivno obrazovanje odgovaraju osnovnim ‘formativnim potrebama’ svih učenika i učenica. Kada govorimo o obrazovanju, glavni fokus nije kompetencija. Kako uopće možemo definirati formativne potrebe s obzirom na to da vrlo rijetko uopće nalazimo neke informacije o pojmu formativne potrebe? U osnovi, formativne potrebe su sve ono što učenicima i učenicama treba da budu uspješni.
Svakome treba dati priliku da bude bolji.
Zašto? Zato što je najvažnija formativna potreba ona za pozitivnim motivacijskim uvjerenjima i samopoštovanjem. Bez toga je teško nešto izgraditi.
Nastavnici i nastavnice pritom imaju važnu ulogu: promatrati i pratiti razred kako bi prepoznali formativne potrebe svih učenika i učenica. Nalazimo puno, puno literature koja govori o formativnom ocjenjivanju, ali kako to možete učiniti ako prvo ne prepoznate formativne potrebe? One nisu povezane samo sa stjecanjem znanja ili procesom učenja. U osnovi, da biste ispunili formativnu potrebu svojih učenica i učenika, potrebno je koristiti alate koji identificiraju zablude, poteškoće i nedostatke u učenju,… i pronaći način da odgovorite na sve te nedostatke.
Emocionalno učenje i inkluzivno učenje su isprepleteni.
Učionica je mjesto gdje učenice i učenici dolaze iz niza različitih sredina i imaju različita uvjerenja. Socio-emocionalno učenje pokušava pronaći konstruktivne načine za učeničko nošenje s emocijama i za međusobnu interakciju na način koji uključuje puno poštovanja, pomažući jedni drugima da postanu samosvjesniji i društveno svjesniji te da izgrade pozitivne odnose s drugima i tako postanu aktivni i odgovorni građani i građanke. Stoga je izrazito važno raditi na osjećaju pripadnosti i dobrobiti svih učenika i učenica, nastavnica i nastavnika.
Koliko sam ja inkluzivan/inkluzivna?
Pročitajte članak autora Scotta I. (2021) o tome „Kako postati inkluzivniji edukator”
Što vas inspirira? Želite li to podijeliti sa svojim kolegama i kolegicama na forumu?